„Tajni život drveća“ je dokumentarni film  iz 2020. godine. Režiseri su Jerg Adolf i Jan Haft. Rađen je prema istoimenoj knjizi Petera Wohllebena koja je 2015. godine kada je izdata postala bestseler. Ovaj šumar pisao je jako živo i interesantno o temama ekologije i zaštite šuma ali i otkrio kako drveće međusobno komunicira i da li zapravo ima osjećanja slična ljudskim. Njegove teze i ideje privukle su mnogobrojnu publiku koja se okupljala da čuje njegova predavanja i pratila ga je u šetnje šumovitim predjelima ne bi li uočili uživo ono o čemu je Peter govorio.

Uzimajući u obzir popularnost koju je knjiga stekla, ne čudi što su se dva njemačka režisera u saradnji sa autorom odlučila da snime film i ekranizuju „Tajni život drveća“. Međutim, postoje izvjesne mane kada je riječ o ovom dokumentarcu. Naime, vlada jak osjećaj puke promocije knjige po kojoj je rađen. Uzimaju se direktni odlomci i naslovi poglavlja ne bi li se oživjeli najzanimljiviji aspekti priče. Peter je glavni lik i kamera ga prati kroz šume podjednako kao i svečane sale i bine na kojima drži predavanja. Ipak, dosta toga ostaje nedorečeno. Gotovo nigdje nije moguće dokučiti pitanja koja se postavljaju: kako to drveće komunicira, vodi ljubav, osjeća bol, doživljava ljudsko prisustvo. Razumljivo je prikriti konkretne odgovore u namjeri da se pročita knjiga ali u tom slučaju potreba za ekranizacijom djeluje izlišno. Pomalo je teško pratiti radnju zbog naglih skokova s teme na temu. Čak postaje teško i spoznati o čemu se radi i šta Peter želi da kaže publici koja ga okružuje ili kameri s kojom je često nasamo. 

Kroz film se provlače zaista fascinantni kadrovi prirode a muzika koja ih prati dodatno umiruje i opušta gledaoce. Međutim, čim zavlada kolektivna naviknutost i uživljenost u prikaze šuma iz ptičije perspektive, mijenjanje godišnjih doba, cvijetanje i buđenje prirode fokus kamere se vraća na Peterova predavanja koja nespretno pokušavaju da se stope i isprepliću sa kadrovima sporog granjanja krošnji. Sam Peter suštinski ne daje gledaocima nikakvu novu perspektivu što se tiče „života“ drveća. On govori o zaštiti životne sredine i problemima sa kojima se ekologija suočava. Međutim, to su sasvim poznate i odavno prepoznate stavke koje gledaocima ne proširuje svijest onako kako je to možda zamišljeno. Nevolja sa dokumentarcima jeste upravo osjećaj dosade, stagniranja i nerazvijanja novih, razjašnjenih informacija. To se nažalost desilo sa ovim njemačkim ostvarenjem. Ako gledaoci nisu ostrašćeni ljubitelji ovih i sličnih tema, teško da će ih ekranizacija Peterove knjige zainteresovati i zaintrigirati iako se to u neku ruku očekivalo. 

Jednodimenzionalnost se može prepoznati i u prekomjernom forsiranju glavnog lika, odnosno Petera Whollebena. Iako je njegovo djelo ključno za razvoj filma, kada samo jedna osoba zauzima reflektore, čitava priča može poprimiti flegmatičan karakter bez upliva elemenata koji bi zatalasali radnju i učinili je dinamičnijom. Međutim, sve navedene nedostatke svakako mogu nadomjestiti predivni kadrovi i tehničke finese koje unose boju i živost nečemu što bi se u suprotnom moglo protumačiti kao reklama ili promotivni spot za jedan bestseler o kojem vjerovatno nije pametno suditi na osnovu ovog dokumentarnog ostvarenja. Ono što na momente može biti frustrirajuće je i iščekivanje saznanja o nečemu što publici može zagolicati maštu. Nečega čega nema u udžbenicima biologije ili makar efektan okršaj poznavalaca nauke o prirodi i okolini. Budući da su ti segmenti izostali, preostaje samo da se uživa u specijalnim efektima, meditativnoj muzici i veseloj naravi Petera Whollebena.