Redateljica Foor van der Meulen otvara film temom eutanazije, a pitanje prihvatanja ili ne prihvatanja suptilno se razrađuje tokom cijelog filma. Likove upoznajemo tokom porodične večere na kojoj Jan ( Johan Leysen) sopštava svojoj djeci Iris (Julija Akkermans) i Ivanu (Eelco Smits) da je odlučio okončati svoj život. Pri saopćenju Iris i Ivan reguju slično, ali se njihovi stavovi vrlo brzo počinju razilaziti. Dok Ivan prihvaća očevu odluku i pomaže mu u pripremama za realizaciju, Iris odlučno, emotivno i ponekad djetinjasto pokušava promijeniti odluku koju ona ne može niti da prihvati niti da razumije. Jedan on najjačih dramaturških postupaka u filmu je zamjena perspektiva likova. Ivan, koji se držao čvrsto i racionalno, dok je njegova sestra bila spremna i da kidnapuje oca kako bi ga odgovorila od njegove ideje, na kraju se slama. Zahvaljujući svojim iskustvima, većinom neuspješnih rezultata, Iris je ta koja je uspjela da prihvati očevu odluku. U samom času smrti upravo je ona ta koja je ostala s Janom.

Najveća vrijednost ovog filma je upravo to suptilno i intimno propitivanje teme, a koja proizilazi upravo iz dobro izgrađenih karaktera kojima vjerujemo. Jan je, kako kaže, imao dobar, kvalitetan život, međutim on više ne osjeća povezanost s ovim svijetom, nedostaje mu supruga, te ne želi svojoj djeci postati teret u poznim godinama. Iris je ostala bez majke, a sada mora ostati i bez oca s kojim je jako povezana. Osim toga, za razliku od Ivana koji ima svoju porodicu, što je njegova stabilna zajednica, Iris je sama, i njena jedina porodica je otac. Zahvaljujući vremu koje je provela s ocem, Iris je uspjela da nadjača vlastitu sebičnost, bez obzira što je sve vrijeme izgledalo da gubi bitku, ona je pobjedila. Ivan ipak u trenutku u kojem je ideja došla do svog konačnog cilja ustupa mjestu strahu i lomi se. Iris je lik koji se tokom filma najviše mijenja od sebične do samosvjesne osobe, a njena promjena dolazi kako kroz teške, emotivne kadrove tako i kroz scene u kojima pronalazimo dozu humora. 

 Uspješna dramaturška postavka omogućava nam da se iz više perspektiva poistovjećujemo s likovima, ali i da iz scene u scenu mijenjamo stav, vraćamo se prethodnom ili da budemo zbir mogućnosti koje nam se nude. Pink Moon je film u kojem se ni u jednom trenutku ne nameće svoj stav, redateljica nas kroz intimnu porodičnu priču, iako teške tematike ipak s dozom humora, vodi na putovanje propitivanja važnih životno-društvenih pitanja. Film, iako je Iris donijela svoju odluku, ostavlja mnogo prostora za diskusiju gledatelja, a pitanje koje je postavljeno u filmu zahtjeva pojedinačni odgovor individue.