Debitirajući u dugometražnoj formi, nizozemska redateljica i bivša biofizičarka Stefanie Kolk donosi Melk, intimnu studiju tuge i fizičke traume. Film je premijerno prikazan na festivalu u Locarnu, gdje je privukao pozornost zbog suptilne, ali upečatljive vizualne naracije. Kroz priču o mladoj ženi čije tijelo i dalje luči mlijeko nakon mrtvorođenja djeteta, Melk se bavi pitanjem kako tijelo pamti gubitak i kako proces tugovanja postaje fiziološki opipljiv.

Film karakterizira suzdržan pristup emocijama, oslanjajući se na minimalizam i tišinu, što pridonosi njegovoj atmosferi, no takav pristup ujedno otežava emocionalnu povezanost s protagonistkinjom. Kolk se odlučuje za izrazito suzdržan i distanciran stil pripovijedanja, odabire vizualni minimalizam i tišinu kao temelj filma, ali upravo takav pristup otežava emocionalnu povezanost s protagonistkinjom. Robin (Renée Soutendijk) ostaje distancirana figura, a narativna struktura, iako tematski intrigantna, ne uspijeva uvijek zadržati angažman gledatelja. Radnja je svedena na minimum: Robin nastavlja s radom u bolnici, izvodi rutinske radnje i suočava se s fiziološkim posljedicama trudnoće koja nije rezultirala životom. No, zbog izostanka unutarnjeg razvoja lika, film ponekad djeluje statično, bez jasne dramaturške progresije. Jedan od najsugestivnijih aspekata Melka jest njegovo korištenje fizičkih detalja kao narativnog sredstva. Kroz ponavljajuće prizore dojenja i pumpanja mlijeka, Kolk ne samo da naglašava fiziološku dimenziju majčinstva nego i istražuje kako tijelo postaje mjesto sukoba između instinkta i gubitka. Prizor u kojem Robin sjedi u tišini i promatra kako mlijeko kaplje u sudoper posebno je snažan, naglašavajući apsurdnost njezina stanja i osjećaj izgubljenosti. Također kada Robin gura boćicu s mlijekom po stolu, samo da bi joj se ona vratila nazad, kao da joj ni tijelo ne dopušta da se oslobodi prošlosti. Ipak, iako je mlijeko simbol tjelesne memorije i neprekinute veze između majke i djeteta, film ga tretira gotovo mehanički, ostavljajući upitnim može li fizička bol doista prenijeti emocionalni intenzitet. Može li minimalizam sam po sebi biti dovoljan za prikaz tuge, ili je potrebno više prostora za unutarnju dramu i konflikt? Ovaj nedostatak osjećaja izražen je i u odnosu Robin i njezina supruga. Njihova dinamika djeluje suzdržano do točke u kojoj postaje emocionalno plošna. Scena u kojoj suprug pokušava razgovarati s njom, ali razgovor ne prelazi granicu formalnosti, ilustrira kako njihov odnos ostaje površan unatoč zajedničkom gubitku. Film ostavlja dojam da bi se između njih dvoje moglo razviti puno više tenzije, posebice u trenucima kada bi prirodno došlo do sukoba ili različitih procesa tugovanja i time njihova interakcija ostaje gotovo sterilna, bez dubljeg uvida u zajedničku bol ili udaljenost koja bi se mogla pojaviti nakon gubitka djeteta. Zvučna slika filma dodatno pojačava osjećaj unutarnjeg previranja. Umjesto naglašene glazbene podloge, Kolk se oslanja na ambijentalne zvukove - tiho disanje, zujanje medicinskih aparata, kapanje mlijeka. Jedan od najupečatljivijih trenutaka jest onaj u kojem se tišina bolničke sobe isprepliće sa zvukovima Robinina tijela, naglašavajući njezinu izoliranost i zarobljenost u procesu koji je neprestano podsjeća na gubitak. Film ovim pristupom postiže iznimnu osjetilnu prisutnost koja omogućuje gledatelju da osjeti fizičnost protagonistkinog stanja, ali pitanje ostaje koliko ovakav stil uspijeva prenijeti emotivni intenzitet priče ili pak ostavlja dojam hladne analize bez snažnije narativne potke.

Zaključno, Melk je film koji se odvažno bavi teškom temom, oslanjajući se na vizualna i zvučna rješenja koja ostavljaju snažan dojam. Ipak, njegov suzdržan i kontemplativan pristup neće jednako djelovati na svakog gledatelja. Premda uspijeva prenijeti način na koji tijelo reagira na gubitak, ostaje upitno može li minimalizam doista zahvatiti emocionalnu složenost takvog iskustva?