Roy Andersson, majstor filmskog apsurda, završava svoju trilogiju o ljudskom postojanju filmom "Golub koji sjedi na grani i promišlja o egzistenciji" (2014), koji je osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu. Film nudi seriju vinjeta u kojima groteskni, beživotni likovi preživljavaju svakodnevicu dok se nad njihovim životima nadvija osjećaj tjeskobnog besmisla. Drugim riječima, film koji podsjeća na loše dane u životu svakog gledatelja – samo s malo boljom rasvjetom. Prateći dvojicu nespretnih prodavača trikova za zabavu, Andersson konstruira svijet u kojem je egzistencija više nalik nelagodnoj predstavi nego smislenom iskustvu. No, postavlja se pitanje – jesu li ovi likovi doista junaci svog života ili samo promatrači vlastite propasti?

Anderssonov humor nije samo smiješan, on je neugodno smiješan. To je onaj smijeh koji izbije kad se sudarite s osobom koja hoda u suprotnom smjeru i nakon pet pokušaja se napokon mimoiđete. Njegov stil temelji se na apsurdnosti svakodnevice i potpunoj emocionalnoj nekomunikaciji među ljudima, što je ne samo estetski izbor nego i vrlo realan prikaz Šveđana u liftu. U švedskoj kulturi postoji koncept lagom – ideja umjerenosti i balansa, što se često reflektira u sporom tempu naracije, statičnim kadrovima i dijalozima koji zvuče kao da su ih pisali ljudi koji nisu razgovarali s drugim ljudima barem deset godina. Vizualno prepoznatljiv, Andersson gradi film kroz statične, gotovo slikarske kadrove u kojima svijet izgleda kao blijeda verzija prošle stvarnosti. Pastelni tonovi i ukočeni, umorni likovi podsjećaju na pejzaže Pietera Bruegela, posebice njegovu sliku „Lovci u snijegu“, gdje figure tumaraju kroz hladni prostor u kojem se život odvija, ali istinska živost izostaje. Baš kao Bruegelovi lovci, i Anderssonovi antijunaci djeluju kao da su krenuli po smisao života, ali su putem zaboravili gdje su parkirali. Vrijedi istaknuti scenu u kojoj kralj Karlo XII. sa vojskom upada u suvremeni bar, potpuno nesvjestan šoka prisutnih gostiju. Dok kralj naručuje piće, ranjeni vojnici padaju na pod, a konobari nastavljaju s poslom kao da je sve dio uobičajenog rituala. Ova scena u suštini ilustrira Anderssonovu sposobnost da prošlost i sadašnjost spoji u istu grotesknu ravnodušnost; povijest se neprestano ponavlja, a ljudi, nesposobni za učenje samo nastavljaju služiti pića dok carstva propadaju.  Film ne daje klasičnu naraciju, već niz scena u kojima se ljudi ponašaju kao marionete sudbine – od vojnika iz prošlih stoljeća koji zalutaju u sadašnjost do bešćutnih biznismena koji su toliko zauzeti profitom da ne primjećuju da im je etika odavno pobjegla kroz prozor. Najupečatljivija scena prikazuje kapitalizam u svom najbrutalnijem obliku; muškarci u odijelima promatraju kako domoroci bivaju zatvoreni u ogroman bakreni cilindar koji se zatim zagrijava do usijanja. S obzirom na to kako društvo funkcionira, nije nemoguće zamisliti da bi netko ovu scenu nazvao "odličnom poslovnom prilikom". Golub iz naslova filma simbol je promatrača, onoga tko svjedoči svijetu, ali ne sudjeluje. On ne leti, ne djeluje, već jednostavno sjedi i čeka – poput ljudi u čekaonicama javnih ustanova diljem svijeta.  Anderssonov svijet ispunjen je ljudima koji se ne bore za bolju budućnost, već samo zure u ništavilo, nemoćni pred vlastitom sudbinom, kao da čekaju da im egzistencijalna kriza dođe na red umjesto da prestanu biti sudionici beskrajnog birokratskog procesa bez šaltera za informacije.

"Golub koji sjedi na grani i promišlja o egzistenciji" ne nudi utjehu ni odgovore, ali pruža priliku za onaj nelagodan, tihi smijeh. Anderssonova precizna režija i sumorna estetika čine ovaj film jedinstvenim iskustvom koje je teško smjestiti u konvencionalne okvire. U konačnici, pitanje koje postavlja ostaje otvoreno: živimo li doista ili samo čekamo da se nešto dogodi? Ako je suditi po Anderssonovim likovima, golub barem zna da je promatrač – dok su ljudi možda još uvijek uvjereni da su glavni akteri vlastitih života.