Intregalde novi je film višestruko nagrađivanog rumunjskog redatelja Radua Munteana. U filmu se duhovito i pomalo zajedljivo, uz neočekivane obrate, govori o  grupi volontera, koji dostavljaju  humanitarnu pomoć u rumunjskim zabitima. Naslov Intregalde u doslovnom prijevodu znači „između dvije rijeke”. Lucidna je to dosjetka za naslov priče o dva svijeta koji ostaju svaki na obali svoje rijeke, gdje životi teku paralelno i blizu, ali pri tome se nikada ne dodiruju.

Naoružani mladenačkim optimizmom i  vrećama s humanitarnom pomoći, te obuzeti predbožićnom velikodušnošću, humanitarci iz Bukurešta Maria, Ilinca i Dan zaglibe u blatu transilvanijske vrleti doslovno i metaforički. Oni bi se sigurno složili s Antonom Čehovim koji je napisao da je neugodna strana šume to što čovjeka prekasno nauči misliti. Uobičajene brige glavnih protagonista su pitanja poput koji auto kupiti ili kako nabaviti ovcu za proslavu Božića, ili lamentiranje nad svojim emocionalnim promašajima. Iako oni pokazuju simpatije za ljude kojima dolaze pomoći, dijeljenje pomoći odvija se rutinski, čak i bez pokušaja stvarnog razumijevanja nesretnih ljudi. Njihova, u suštini dobronamjerna ideja o pomoći, u srazu je s potrebama stanovnika u planinama. Tako u jednoj od scena, starici s teško ozlijeđenom rukom uruče čvrsto svezanu vreću koju u kasnijim okolnostima i sami, s obje zdrave ruke i nožem, jedva uspiju otvoriti. Ta mračna minijatura s početka filma zrcali nerazumijevanje između dva svijeta, tijekom cijele humanitarne avanture. 

Široki planovi karpatskih planina i dolina, koji se koriste u filmu, čine idiličnim nacionalni park Apuseni. Uživanje u bezgraničnoj ljepoti pejzaža postupno se ukida približavanjem kamere glibu šumskih puteva, gdje susretom s osebujnim starcem počinje zaplet. Redatelj nas sigurnim korakom, ali nesigurnim sjećanjem senilnog starca, odvodi u novom smjeru. Njegova pojava je okidač koji usmjeri likove u neočekivanim pravcima napetih konflikta i žučnih rasprava. Točka preokreta nastaje izborom krivog šumskog puta. Hladna noć sa zvukovima koji potiču strah i mračne scene  koje osvjetljava samo mala planinarska svjetiljka, u nekima bude očekivanja scena trilera ili horora. Likovi su pritisnuti strahom te gube samopouzdanje i kontrolu nad događajima i donose iracionalne odluke. Otkrivaju se nove crtice u osobnostima: Maria, Ilinca i Dan su dobri, altruistični i velikodušni, ali istovremeno tašti i licemjerni. Dinamičnom i napetom izmjenom situacija, mijenjaju se intenzitet i manifestiranje jednih ili drugih karakternih crta. Vrhuncu posvemašnje izgubljenosti u mračnoj noći kontrapunktiran je idiličan jutarnji prizor blještavog svježeg snijega, koji najavljuje sretan završetak. 

Muntean je, na tragu Hichcockova savjeta da "ne postoji bolji način da se suoči sa strahom, nego snimiti film o strahu”, obavio dobar posao. Intregalde je priča o  primordijalnom strahu, pred kojim dobrota uzmiče.Gledajući film dvojila sam je li dobrota darivanje od svojeg ili tuđeg viška?Ili se možda radi o malom, intimnom knjigovodstvu primanja i davanja, usmjerenog ka dugoročnom postizanju mentalne i emocionalne ravnoteže? Ili je dobrota samo ona nesebična, u biblijskom smislu, kao spontano davanje bez ikakve primisli i očekivanja? Jesmo li sretni smo što imamo i možemo darivati, jer se sreća multiplicira dijeljenjem?Radu Muntean je, uz izvjesnu dozu humora, postavio puno dobrih pitanja, a odgovore će svatko morat potražiti u sebi.