Četiri filma koja se prikazuju u Mreži festivala jadranske regije na ovogodišnjem Zagrebačkom filmskom festivalu naizgled imaju vrlo različite priče, ali nakon što ih pogledamo uviđamo da dijele nekoliko zajedničkih karakteristika. Glavni likovi su žene, (ne)smrt služi kao vitalni katalizator za rast protagonista, filmovi prikazuju različite vrste pročišćavanja; može se izvući zaključak da je pokretačka snaga moderne civilizacije samoaktualizacija jakih žena.

U rumunskom filmu Intregalde, priču pokreće Maria, koja na osnovu svoje naizgled iracionalne potrebe da pomaže drugima ugrožava svoj i život svojih i kolega. Radnja je prilično jednolična, ali to je ono što ostavlja prostor za razmišljanje o smislenosti Marijinih postupaka, stvarajući neizvjesnost koja kulminira psihološkim sazrijevanjem protagonista na kraju filma. Film poziva na razmišljanje o tome kada humanitarna pomoć nadilazi svoju misiju.

Moe, protagonistica gruzijskog filma Mokri pijesak, gradi svoju ljubavnu vezu iz pepela svog mrtvog djeda i njegove ljubavne afere. Moe predstavlja modernu ženu koja je u stanju iskoristiti mogućnosti koje su joj na raspolaganju i uspješno ostvaruje svoje ciljeve dok se suočava s novim izazovima. Iako je odgovorna prvenstveno sebi i svojim osjećajima, ona brine o drugim ljudima i ostavlja im prostor u svom, drugačijem, svijetu.

Zadatak koji čeka malu djevojčicu Salomu, protagonisticu portugalskog filma Alma Viva, pokazuje se kao još većim izazovom. Ona mora pokopati svoju mrtvu baku s kojom je dijelila posebnu vezu. Dok se Alma Viva može klasificirati kao dječji film, prikazujući svijet s dječje tačke gledišta – kamera je spuštena, zvukovi i jezik odraslih se percipiraju dječjim intenzitetom – tema se povremeno istražuje na način koji bi mogao zastrašiti djecu. U većinski ženskom domaćinstvu, najmlađa predstavnica je podvrgnuta najvećem iskušenju jer se bori sa duhom svoje osvetoljubive bake, nedostatkom pažnje svoje majke i ravnodušnošću svojih tetki. Film ukazuje na narušeni integritet porodice koji se mora obnoviti prije ključnog događaja. Ali kada je kovčeg konačno spušten u grob, ne možemo se otresti osjećaja da je Salome bila ta koja je prizvala kišu koja je oprala sve grijehe ovog svijeta.

Protagonistica filma Ružičasti mjesec, Iris, podnosi najstrašnije iskušenje. Dinamičan početak je brutalno zaustavljen odlukom njenog oca da okonča svoj život, i željom da sa svojom djecom odredi pogodan datum za svoj odlazak. Isprva, apsurdnost situacije izaziva salve smijeha kod publike, ali pred kraj filma osjećamo duboko suosjećanje. Otac ne otkriva bilo kakve uvjerljive motive za svoju odluku, a ovaj briljantno izostavljanje u scenariju otvara prostor koji čini Irisine subverzije savršeno mogućim i smislenim. Gledalac je prepušten na milost i nemilost vrtlogu u koji nas film uvlači dugo nakon gledanja. Iris ostaje sa nama, pitamo se kako će njene rane zarasti, da li je film vizionarski, te da li budućnost nosi mogućnost za uranjeno opraštanje od naših voljenih...

Protagonistice se suočavaju ili s primitivnim zajednicama ili s vlastitim demonima. One traže smisao života, a iako prevazilaze zlo i razvijaju svoj potencijal, mi shvatamo da je njihovo putovanje tek počelo. Pitam se da li ovi filmovi odražavaju novu podjelu uloga, s obzirom da ženski likovi zauzimaju vitalnu poziciju u veoma različitim zajednicama. Istovremeno, optimističan sam jer se protagonisti stalno bave temom smrti, ali nikada ne postaju žrtve toga. To ukazuje na to da je njihove ideje vrijedno slijediti. Iako imaju različite društvene pozadine, filmovi naglašavaju uniformnu, dominantnu misao: život se mora poštovati, jer smo svi nezamjenjivi zupčanici u društvenom točku, u društvu koje treba izgraditi humaniji svijet.