Samotno je i tiho noću na Crnom moru koje se obasjano mjesečinom prijeteće valja ispred kafića „Mokri pijesak“. Plavi i žuti neonski natpisi, te jedna osvijetljena soba, prodiru kroz tamu. Dok Amnon, vlasnik kafića, gleda u more, sljedećim prizorom smo uvedeni u kuću starijeg gospodina u kućnom ogrtaču. U glazbenoj pozadini slušamo pjesmu Swansa „Our Live Lies“, dok prigušena svjetlost lampe obasjava lice starca ispred kojeg su čaša crnog vina, te riba i kruh u tanjuru: novozavjetni simboli. Čovjek se zove Eliko i piše pismo, ovija ga oko boce kao etiketu i zamata kao poklon s ukrasnom vrpcom. Zatim se čuje tajanstveno kucanje i sve odiše atmosferom mistične opasnosti.

Filmom nas se polako uvodi u radnju tako što krajolik budi osjećaje očekivanja, a u isto vrijeme nagovještava tugu. Slika je to malog mjesta uz more nakon odlaska bučnih turista: ostavljeni gladni psi koje su nekad hranili, naplavine drva i plastike na pijesku, lokve seoskih puteva, nekoć veličanstvene i svijetle kuće koje su u međuvremenu izblijedjele pod suncem. Sve podsjeća na stvari koje nestaju i propadaju ako se ne brinete o njima.

Vrlo zanimljivo se razvijaju i otvaraju unutarnje borbe protagonista. Amnon već više od dvadeset godina gleda seoske muškarce kako piju pivo i igraju društvene igre, a vjerojatno isto toliko mora podnositi pogrdne opaske, što mu daje snažna obilježja tuge i usamljenosti. Međutim, nije samo Amnon smatran čudakom od strane seoske zajednice, već pogrdnih komentara nije pošteđena niti njegova konobarica Fleshka. Neobična mlada ljepotica nada se da će prodati kuću i otići slijedeći načelo ispisano na poleđini svoje jakne: „Slijedi svoje jebene snove“. U maloj izoliranoj zajednici, gdje se navodno svi jako dobro poznaju, većini je trn u peti zadiranje u tradicionalne vrijednosti i svaka razlika, koliko god bila mala. Selo je nemilosrdno prema živima i mrtvima. Likovi mještana djeluju kao zajednica isključivih ljudi.

Dramatičnost raste dolaskom unuke umrlog Elika, Moe, iz glavnog grada Tbilisija, a koja dolazi na Amnonov poziv. Saznajemo da joj je majka zatajila postojanje djeda i prvi međusobni susret na autobusnoj stanici budi slutnju u poseban odnos koji su Amnon i pokojni Eliko imali. Moe će „protresti“ selo. Ta mlada gradska žena, kratko ošišana i u trapericama, moderna, bez dlake na jeziku i nimalo sramežljiva, neće se libiti suprotstaviti seljanima. Bez obzira na otpor, ona će pokopati djeda.

U ovoj mračnoj slici tradicionalnog društva koja nije ograničena samo na Gruziju, osvajaju nas prekrasne linije svjetla i nade. Jedna od njih je ljupki odnos između Amnona i Moe koji se produbljuje kada mlada žena otkrije i prihvati saznanje o tajnoj ljubavi koja je više od dva desetljeća postojala između njezinog djeda i Anmona. Štoviše, i ona nakon svih peripetija, po prvi put otkriva istinsku bezuvjetnu ljubav.

U Mokrom pijesku se otvaraju mnogostruke teme: od ljubavne i seksualne do problematike slobodnog izbora pojedinca, no njegova najveća snaga je hrvanje s pitanjima vezanim za identitet. U filmu se iskazuje kako istinski osjećaji mogu postati snažno oružje protiv konformizma i poruka da u budućnosti postoji nada u slobodu življenja. Ovaj film gruzijske redateljice Elene Naveriani, himna je slobodi življenja i ljubavi, katarzična melodrama u gruzijskoj atmosferi melankolije i samoće gdje se miješaju žanrovi drame i krimića. On predstavlja suptilnu borbu za individualnu slobodu pojedinca, te ima snažnu poruku nade u bolje sutra.