Filmske perle ljubavi

Irina Dobnik

U programu Festivala mreže filmova Jadranske regije, poput perli su se nanizala u univerzalnu ogrlicu imaginarnog zagrljaja života i smrti, tri izuzetna filmska ostvarenja: Ružičasti mjesec, Alma Viva i Mokri pijesak. Pečat te ogrlice je ljubav. Obavijene velom tajni, upečatljive filmske scene kreirale su nevjerovatne životne situacije, koje su kroz nedoživljene i kompleksne emocije približavale nezamislivo realnom, san javi, a „pakao raju“.

Ružičasti mjesec rediteljke Floor Van Der Meulen, ima snažan dramaturški početak. Nakon šokantne izjave Jana (Johan Leysen) tokom obiteljske proslave njegovog 74. rođendana da je umoran od života i da ga želi okončati, kćer Iris (Julia Akkermans) neumorno nastoji da vrati ocu smisao postojanja, provodeći puno vremena sa njim. Vrlo snažne emocije rađaju se kroz dirljive scene kćerke i oca. Ožalošćena Iris doživljava katarzu bolne istine i izliv očajnog plača te je to kroz prinudno sazrijevanje vodi do neznanoga u njoj. Pritom muzika kroz film odlično prati glavnu junakinju. Ovaj izuzetno dobro izrežiran i odigran nizozemski film uči nas da su čudesni putevi ljudski i da u nama leže iznenađujuće snage.

Alma viva rediteljke Cristèle Alves Meira, moćni je debitantski film čija struktura proizlazi iz subjektivnog svijeta glavnog lika, djevojčice Salome (Lua Michel). Ona je iz Francuske, ali ljeto provodi u obitelji na portugalskom selu, promatrajući tamo začudna lica i neuobičajene situacije. Djevojčica je često uz voljenu baku Avo, misterioznu i kontraverznu figuru, koja je uči magiji. Salomina ljubav prema baki i njezinom poslu djeluje impresivno te ona, doživljavajući nadrealna stanja u religijskom okruženju, postaje vezivno tkivo tog svijeta. Baka nastavlja živjeti kroz unuku, gurajući je time u čin osvete. Posebna se snaga ovom sjajnom, bezvremenskom filmu daje neizricanjem motivacije glavne junakinje za njena djela. Salomima mirnoća i reakcije kroz ćutnju su u potpunom kontrastu sa bučnim raspravama, fantastično odglumljenih, kompleksnih obiteljskih i komšijskih odnosa. Čudesno su lijepi krupni planovi Salome koja raširenih očiju upija svijet oko sebe, dok film govori o njenom odrastanju kroz šarmantnu filmsku priču obojenu crnim humorom.

Mokri pijesak rediteljke Elene Naveriani ljubavna je priča sa detektivskim elementima, uvijena u maglu misterioznog. Filmom se humanistički govori o borbi protiv diskriminacije, a rediteljka spretno gradi filmsku neizvjesnost. U početnoj sceni filma slušamo prijatnu muziku i gledamo naočitog i elegantno obučenog Elika koji piše pismo u lijepom stanu i pakuje bocu pića. Scena se završava zvukom kucanja na vrata. Slijedi neočekivana tematska kapsula, suicid, kojim nas se uvlači u intrigantni svijet gruzijske primorske zajednice. Na njenom čelu je zagonetni vlasnik kafane Amnon (Gia Agumava). Začudno djeluje njegovo misteriozno osamljivanje, te iznenadno pojavljivanje u bijelom, svečanom odijelu uz odar preminulog i konačno, diskretno milovanje Elika. Zanimljivi dramaturški obrti, isprepleteni lažima i istinama, postepeno raskidaju dugogodišnji lanac tajni. Elikova unuka Moa (Bebe Sesitashvili) djedovu sahranu transformiše u ispunjenje njegove želje. Mokri pijesak je film o dostojanstvu koje teži apsolutnoj slobodi. Ohrabrena istinskom ljubavlju, Moa postaje simbolom svoje generacije koja se bori za osobni identitet. Zajednica počinje „mirisati“ razbuktalim promjenama. To je film o pravu pojedinca na slobodu izbora u ljubavi.

Meni su ova tri filma, svaki na svoj tekući način, čistili dušu, pretvarajući tako nemoguće u moguće, bol u razumijevanje, a tugu u sreću. U Ružičastom mjesecu to su bile suze, u Alma viva kiša, a u Mokrom pijesku morska voda.