Dugometražni igrani prvijenac nizozemske režiserke Floor van der Meulen kroz prizmu obiteljskih odnosa problematizira pitanje osobnih sloboda, granica do kojih one mogu ići, a da ne budu na štetu ljudima s kojima smo povezani. Tijekom obiteljske večere, otac Jan najavljuje djeci da se odlučio ubiti. Zašto bi to htio napraviti? Ima li pravo na to, kako će to utjecati na djecu? Gdje prestaju osobne slobode, a počinje odgovornost prema drugima?

Iako je tema Ružičastog mjeseca teška, čak pomalo morbidna, filmom se uspješno balansira na granici komičnog i tragičnog. Za to je dijelom zaslužna glazbena podloga prožeta suvremenom, mekanom glazbom koja kao da je lišena suvišne drame, te ostavlja dojam da je sve u redu. S druge strane, likovi nam svojim ponašanjem daju na znanje da ništa nije u redu. 

Mlada neudana kćerka Iris jako burno reagira na očevu najavu i spremna je napraviti sve, ali baš sve, kako bi ga odgovorila. Ta reakcija u početku izgleda kao izraz ljubavi, ali kako se radnja razvija, doznajemo da možda i nije tako. Iris nije sretna, njen život je kaotičan, te ona traži, ali ne uspijeva pronaći smisao. Očeva figura je, čini se, jedina stabilna točka u njenom životu pa u tom svjetlu njene reakcije dobivaju novu dimenziju i više su izraz potrebe nego ljubavi.

Za razliku od sestre, Ivan u početku mirno prihvaća očevu odluku, nalazeći utjehu u vlastitoj obitelji. Njegov mir i hladnoća su pomalo jezivi. Kako radnja filma napreduje, njegova obrana popušta, što kulminira scenom u kojoj on nekontrolirano plače i nesposoban je pomaknuti se. To mu daje mekšu crtu, a istovremeno naglašava razliku prema sestri. On voli i poštuje oca, ali ga ne treba u istoj mjeri kao Iris.

Ponašanje Iris i Ivana otvara prostor unutar kojeg možemo prosuđivati ideju samoubojstva. Ovisno o kutu gledanja i životnoj situaciji, očev čin je možda prihvatljiv, a možda i nije. Lako je zauzeti stranu, ali redateljica se pobrinula da nam ni jedna od njih ne bude previše udobna. Lik oca za sobom neminovno povlači pitanje - zašto ne želi živjeti? On to pokušava objasniti, ali ne uspijeva uvjeriti ni kćerku, ni mene kao gledatelja. Argumenti su mu prazni, naročito kad usporedimo koliko je u drugim situacijama jasan i logičan. Ostaje nedoumica, zašto ne želi reći istinu? Rješenje je možda čitavo vrijeme pred nama, tako blizu da ga ni ne primjećujemo. Otac je zdrav, relativno imućan, živi aktivan i naizgled ugodan život. Iako pomalo hladan, njegov odnos s djecom je prilično dobar. Jedino što zaista nedostaje je - smisao, cilj kojem bi se mogao posvetiti. Je li to dovoljan razlog za samoubojstvo, moramo dokučiti sami.

Osim na osobnom nivou, film možemo promatrati i kao kritiku modernog zapadnog društva. Izgradili smo civilizaciju obilja, pokušavamo se ponašati racionalno, ali pri tom se možda udaljavamo od našeg biološkog naslijeđa, bazičnih ljudskih emocija. To dobro ilustrira jedna 14 000 godina stara bedrena kost, pronađena u arheološkom nalazištu Red Deer u južnoj Kini. Značajna po tome što su na njoj nađeni tragovi prijeloma i zarastanja, kost govori o prethistorijskoj obitelji koja je odlučila brinuti se o svom ozlijeđenom ocu. Odnijeli su ga na sigurno, hranili i čuvali, sve dok njegova noga nije zarasla. Briga zajednice za pojedinca smatra se jednim od prvih znakova civilizacije. Možemo li danas, tisuću generacija kasnije, pustiti tog istog oca da samo tako ode? U ovom trenutku nemamo jednoznačan odgovor na to pitanje. Osobne slobode su veliko postignuće, pred nama je zadatak da ih oblikujemo i uskladimo s potrebama zajednice. Ružičasti mjesec u tom smislu navodi na razmišljanje, potiče nas da istražimo i pokušamo shvatiti prirodu vlastite ljudskosti.