54+ BHS OLD — Mreza Festivala

Tekstovi polaznika radionice

Sudionici i sudionice radionice 54+ o filmovima nominovanim za Nagradu publike Mreže festivala jadranske regije.

Filmske perle ljubavi

Irina Dobnik

U programu Festivala mreže filmova Jadranske regije, poput perli su se nanizala u univerzalnu ogrlicu imaginarnog zagrljaja života i smrti, tri izuzetna filmska ostvarenja: Ružičasti mjesec, Alma Viva i Mokri pijesak. Pečat te ogrlice je ljubav. Obavijene velom tajni, upečatljive filmske scene kreirale su nevjerovatne životne situacije, koje su kroz nedoživljene i kompleksne emocije približavale nezamislivo realnom, san javi, a „pakao raju“.

Ružičasti mjesec rediteljke Floor Van Der Meulen, ima snažan dramaturški početak. Nakon šokantne izjave Jana (Johan Leysen) tokom obiteljske proslave njegovog 74. rođendana da je umoran od života i da ga želi okončati, kćer Iris (Julia Akkermans) neumorno nastoji da vrati ocu smisao postojanja, provodeći puno vremena sa njim. Vrlo snažne emocije rađaju se kroz dirljive scene kćerke i oca. Ožalošćena Iris doživljava katarzu bolne istine i izliv očajnog plača te je to kroz prinudno sazrijevanje vodi do neznanoga u njoj. Pritom muzika kroz film odlično prati glavnu junakinju. Ovaj izuzetno dobro izrežiran i odigran nizozemski film uči nas da su čudesni putevi ljudski i da u nama leže iznenađujuće snage.

Alma viva rediteljke Cristèle Alves Meira, moćni je debitantski film čija struktura proizlazi iz subjektivnog svijeta glavnog lika, djevojčice Salome (Lua Michel). Ona je iz Francuske, ali ljeto provodi u obitelji na portugalskom selu, promatrajući tamo začudna lica i neuobičajene situacije. Djevojčica je često uz voljenu baku Avo, misterioznu i kontraverznu figuru, koja je uči magiji. Salomina ljubav prema baki i njezinom poslu djeluje impresivno te ona, doživljavajući nadrealna stanja u religijskom okruženju, postaje vezivno tkivo tog svijeta. Baka nastavlja živjeti kroz unuku, gurajući je time u čin osvete. Posebna se snaga ovom sjajnom, bezvremenskom filmu daje neizricanjem motivacije glavne junakinje za njena djela. Salomima mirnoća i reakcije kroz ćutnju su u potpunom kontrastu sa bučnim raspravama, fantastično odglumljenih, kompleksnih obiteljskih i komšijskih odnosa. Čudesno su lijepi krupni planovi Salome koja raširenih očiju upija svijet oko sebe, dok film govori o njenom odrastanju kroz šarmantnu filmsku priču obojenu crnim humorom.

Mokri pijesak rediteljke Elene Naveriani ljubavna je priča sa detektivskim elementima, uvijena u maglu misterioznog. Filmom se humanistički govori o borbi protiv diskriminacije, a rediteljka spretno gradi filmsku neizvjesnost. U početnoj sceni filma slušamo prijatnu muziku i gledamo naočitog i elegantno obučenog Elika koji piše pismo u lijepom stanu i pakuje bocu pića. Scena se završava zvukom kucanja na vrata. Slijedi neočekivana tematska kapsula, suicid, kojim nas se uvlači u intrigantni svijet gruzijske primorske zajednice. Na njenom čelu je zagonetni vlasnik kafane Amnon (Gia Agumava). Začudno djeluje njegovo misteriozno osamljivanje, te iznenadno pojavljivanje u bijelom, svečanom odijelu uz odar preminulog i konačno, diskretno milovanje Elika. Zanimljivi dramaturški obrti, isprepleteni lažima i istinama, postepeno raskidaju dugogodišnji lanac tajni. Elikova unuka Moa (Bebe Sesitashvili) djedovu sahranu transformiše u ispunjenje njegove želje. Mokri pijesak je film o dostojanstvu koje teži apsolutnoj slobodi. Ohrabrena istinskom ljubavlju, Moa postaje simbolom svoje generacije koja se bori za osobni identitet. Zajednica počinje „mirisati“ razbuktalim promjenama. To je film o pravu pojedinca na slobodu izbora u ljubavi.

Meni su ova tri filma, svaki na svoj tekući način, čistili dušu, pretvarajući tako nemoguće u moguće, bol u razumijevanje, a tugu u sreću. U Ružičastom mjesecu to su bile suze, u Alma viva kiša, a u Mokrom pijesku morska voda.

Intregalde

Silvija Čičak

Intregalde novi je film višestruko nagrađivanog rumunjskog redatelja Radua Munteana. U filmu se duhovito i pomalo zajedljivo, uz neočekivane obrate, govori o grupi volontera, koji dostavljaju humanitarnu pomoć u rumunjskim zabitima. Naslov Intregalde u doslovnom prijevodu znači „između dvije rijeke”. Lucidna je to dosjetka za naslov priče o dva svijeta koji ostaju svaki na obali svoje rijeke, gdje životi teku paralelno i blizu, ali pri tome se nikada ne dodiruju.

Naoružani mladenačkim optimizmom i vrećama s humanitarnom pomoći, te obuzeti predbožićnom velikodušnošću, humanitarci iz Bukurešta Maria, Ilinca i Dan zaglibe u blatu transilvanijske vrleti doslovno i metaforički. Oni bi se sigurno složili s Antonom Čehovim koji je napisao da je neugodna strana šume to što čovjeka prekasno nauči misliti. Uobičajene brige glavnih protagonista su pitanja poput koji auto kupiti ili kako nabaviti ovcu za proslavu Božića, ili lamentiranje nad svojim emocionalnim promašajima. Iako oni pokazuju simpatije za ljude kojima dolaze pomoći, dijeljenje pomoći odvija se rutinski, čak i bez pokušaja stvarnog razumijevanja nesretnih ljudi. Njihova, u suštini dobronamjerna ideja o pomoći, u srazu je s potrebama stanovnika u planinama. Tako u jednoj od scena, starici s teško ozlijeđenom rukom uruče čvrsto svezanu vreću koju u kasnijim okolnostima i sami, s obje zdrave ruke i nožem, jedva uspiju otvoriti. Ta mračna minijatura s početka filma zrcali nerazumijevanje između dva svijeta, tijekom cijele humanitarne avanture.

Široki planovi karpatskih planina i dolina, koji se koriste u filmu, čine idiličnim nacionalni park Apuseni. Uživanje u bezgraničnoj ljepoti pejzaža postupno se ukida približavanjem kamere glibu šumskih puteva, gdje susretom s osebujnim starcem počinje zaplet. Redatelj nas sigurnim korakom, ali nesigurnim sjećanjem senilnog starca, odvodi u novom smjeru. Njegova pojava je okidač koji usmjeri likove u neočekivanim pravcima napetih konflikta i žučnih rasprava. Točka preokreta nastaje izborom krivog šumskog puta. Hladna noć sa zvukovima koji potiču strah i mračne scene koje osvjetljava samo mala planinarska svjetiljka, u nekima bude očekivanja scena trilera ili horora. Likovi su pritisnuti strahom te gube samopouzdanje i kontrolu nad događajima i donose iracionalne odluke. Otkrivaju se nove crtice u osobnostima: Maria, Ilinca i Dan su dobri, altruistični i velikodušni, ali istovremeno tašti i licemjerni. Dinamičnom i napetom izmjenom situacija, mijenjaju se intenzitet i manifestiranje jednih ili drugih karakternih crta. Vrhuncu posvemašnje izgubljenosti u mračnoj noći kontrapunktiran je idiličan jutarnji prizor blještavog svježeg snijega, koji najavljuje sretan završetak.

Muntean je, na tragu Hichcockova savjeta da "ne postoji bolji način da se suoči sa strahom, nego snimiti film o strahu”, obavio dobar posao. Intregalde je priča o primordijalnom strahu, pred kojim dobrota uzmiče.Gledajući film dvojila sam je li dobrota darivanje od svojeg ili tuđeg viška?Ili se možda radi o malom, intimnom knjigovodstvu primanja i davanja, usmjerenog ka dugoročnom postizanju mentalne i emocionalne ravnoteže? Ili je dobrota samo ona nesebična, u biblijskom smislu, kao spontano davanje bez ikakve primisli i očekivanja? Jesmo li sretni smo što imamo i možemo darivati, jer se sreća multiplicira dijeljenjem?Radu Muntean je, uz izvjesnu dozu humora, postavio puno dobrih pitanja, a odgovore će svatko morat potražiti u sebi.

Nada u bolje sutra

Nada Piacun

Samotno je i tiho noću na Crnom moru koje se obasjano mjesečinom prijeteće valja ispred kafića „Mokri pijesak“. Plavi i žuti neonski natpisi, te jedna osvijetljena soba, prodiru kroz tamu. Dok Amnon, vlasnik kafića, gleda u more, sljedećim prizorom smo uvedeni u kuću starijeg gospodina u kućnom ogrtaču. U glazbenoj pozadini slušamo pjesmu Swansa „Our Live Lies“, dok prigušena svjetlost lampe obasjava lice starca ispred kojeg su čaša crnog vina, te riba i kruh u tanjuru: novozavjetni simboli. Čovjek se zove Eliko i piše pismo, ovija ga oko boce kao etiketu i zamata kao poklon s ukrasnom vrpcom. Zatim se čuje tajanstveno kucanje i sve odiše atmosferom mistične opasnosti.

Filmom nas se polako uvodi u radnju tako što krajolik budi osjećaje očekivanja, a u isto vrijeme nagovještava tugu. Slika je to malog mjesta uz more nakon odlaska bučnih turista: ostavljeni gladni psi koje su nekad hranili, naplavine drva i plastike na pijesku, lokve seoskih puteva, nekoć veličanstvene i svijetle kuće koje su u međuvremenu izblijedjele pod suncem. Sve podsjeća na stvari koje nestaju i propadaju ako se ne brinete o njima.

Vrlo zanimljivo se razvijaju i otvaraju unutarnje borbe protagonista. Amnon već više od dvadeset godina gleda seoske muškarce kako piju pivo i igraju društvene igre, a vjerojatno isto toliko mora podnositi pogrdne opaske, što mu daje snažna obilježja tuge i usamljenosti. Međutim, nije samo Amnon smatran čudakom od strane seoske zajednice, već pogrdnih komentara nije pošteđena niti njegova konobarica Fleshka. Neobična mlada ljepotica nada se da će prodati kuću i otići slijedeći načelo ispisano na poleđini svoje jakne: „Slijedi svoje jebene snove“. U maloj izoliranoj zajednici, gdje se navodno svi jako dobro poznaju, većini je trn u peti zadiranje u tradicionalne vrijednosti i svaka razlika, koliko god bila mala. Selo je nemilosrdno prema živima i mrtvima. Likovi mještana djeluju kao zajednica isključivih ljudi.

Dramatičnost raste dolaskom unuke umrlog Elika, Moe, iz glavnog grada Tbilisija, a koja dolazi na Amnonov poziv. Saznajemo da joj je majka zatajila postojanje djeda i prvi međusobni susret na autobusnoj stanici budi slutnju u poseban odnos koji su Amnon i pokojni Eliko imali. Moe će „protresti“ selo. Ta mlada gradska žena, kratko ošišana i u trapericama, moderna, bez dlake na jeziku i nimalo sramežljiva, neće se libiti suprotstaviti seljanima. Bez obzira na otpor, ona će pokopati djeda.

U ovoj mračnoj slici tradicionalnog društva koja nije ograničena samo na Gruziju, osvajaju nas prekrasne linije svjetla i nade. Jedna od njih je ljupki odnos između Amnona i Moe koji se produbljuje kada mlada žena otkrije i prihvati saznanje o tajnoj ljubavi koja je više od dva desetljeća postojala između njezinog djeda i Anmona. Štoviše, i ona nakon svih peripetija, po prvi put otkriva istinsku bezuvjetnu ljubav.

U Mokrom pijesku se otvaraju mnogostruke teme: od ljubavne i seksualne do problematike slobodnog izbora pojedinca, no njegova najveća snaga je hrvanje s pitanjima vezanim za identitet. U filmu se iskazuje kako istinski osjećaji mogu postati snažno oružje protiv konformizma i poruka da u budućnosti postoji nada u slobodu življenja. Ovaj film gruzijske redateljice Elene Naveriani, himna je slobodi življenja i ljubavi, katarzična melodrama u gruzijskoj atmosferi melankolije i samoće gdje se miješaju žanrovi drame i krimića. On predstavlja suptilnu borbu za individualnu slobodu pojedinca, te ima snažnu poruku nade u bolje sutra.

Ružičasti mjesec

Damir Škrjanec

Dugometražni igrani prvijenac nizozemske režiserke Floor van der Meulen kroz prizmu obiteljskih odnosa problematizira pitanje osobnih sloboda, granica do kojih one mogu ići, a da ne budu na štetu ljudima s kojima smo povezani. Tijekom obiteljske večere, otac Jan najavljuje djeci da se odlučio ubiti. Zašto bi to htio napraviti? Ima li pravo na to, kako će to utjecati na djecu? Gdje prestaju osobne slobode, a počinje odgovornost prema drugima?

Iako je tema Ružičastog mjeseca teška, čak pomalo morbidna, filmom se uspješno balansira na granici komičnog i tragičnog. Za to je dijelom zaslužna glazbena podloga prožeta suvremenom, mekanom glazbom koja kao da je lišena suvišne drame, te ostavlja dojam da je sve u redu. S druge strane, likovi nam svojim ponašanjem daju na znanje da ništa nije u redu.

Mlada neudana kćerka Iris jako burno reagira na očevu najavu i spremna je napraviti sve, ali baš sve, kako bi ga odgovorila. Ta reakcija u početku izgleda kao izraz ljubavi, ali kako se radnja razvija, doznajemo da možda i nije tako. Iris nije sretna, njen život je kaotičan, te ona traži, ali ne uspijeva pronaći smisao. Očeva figura je, čini se, jedina stabilna točka u njenom životu pa u tom svjetlu njene reakcije dobivaju novu dimenziju i više su izraz potrebe nego ljubavi.

Za razliku od sestre, Ivan u početku mirno prihvaća očevu odluku, nalazeći utjehu u vlastitoj obitelji. Njegov mir i hladnoća su pomalo jezivi. Kako radnja filma napreduje, njegova obrana popušta, što kulminira scenom u kojoj on nekontrolirano plače i nesposoban je pomaknuti se. To mu daje mekšu crtu, a istovremeno naglašava razliku prema sestri. On voli i poštuje oca, ali ga ne treba u istoj mjeri kao Iris.

Ponašanje Iris i Ivana otvara prostor unutar kojeg možemo prosuđivati ideju samoubojstva. Ovisno o kutu gledanja i životnoj situaciji, očev čin je možda prihvatljiv, a možda i nije. Lako je zauzeti stranu, ali redateljica se pobrinula da nam ni jedna od njih ne bude previše udobna. Lik oca za sobom neminovno povlači pitanje - zašto ne želi živjeti? On to pokušava objasniti, ali ne uspijeva uvjeriti ni kćerku, ni mene kao gledatelja. Argumenti su mu prazni, naročito kad usporedimo koliko je u drugim situacijama jasan i logičan. Ostaje nedoumica, zašto ne želi reći istinu? Rješenje je možda čitavo vrijeme pred nama, tako blizu da ga ni ne primjećujemo. Otac je zdrav, relativno imućan, živi aktivan i naizgled ugodan život. Iako pomalo hladan, njegov odnos s djecom je prilično dobar. Jedino što zaista nedostaje je - smisao, cilj kojem bi se mogao posvetiti. Je li to dovoljan razlog za samoubojstvo, moramo dokučiti sami.

Osim na osobnom nivou, film možemo promatrati i kao kritiku modernog zapadnog društva. Izgradili smo civilizaciju obilja, pokušavamo se ponašati racionalno, ali pri tom se možda udaljavamo od našeg biološkog naslijeđa, bazičnih ljudskih emocija. To dobro ilustrira jedna 14 000 godina stara bedrena kost, pronađena u arheološkom nalazištu Red Deer u južnoj Kini. Značajna po tome što su na njoj nađeni tragovi prijeloma i zarastanja, kost govori o prethistorijskoj obitelji koja je odlučila brinuti se o svom ozlijeđenom ocu. Odnijeli su ga na sigurno, hranili i čuvali, sve dok njegova noga nije zarasla. Briga zajednice za pojedinca smatra se jednim od prvih znakova civilizacije. Možemo li danas, tisuću generacija kasnije, pustiti tog istog oca da samo tako ode? U ovom trenutku nemamo jednoznačan odgovor na to pitanje. Osobne slobode su veliko postignuće, pred nama je zadatak da ih oblikujemo i uskladimo s potrebama zajednice. Ružičasti mjesec u tom smislu navodi na razmišljanje, potiče nas da istražimo i pokušamo shvatiti prirodu vlastite ljudskosti.

Road movie kroz borbu licemerja i ljudskosti

Dejan Šapić

Na početku novog filma Radua Muteanua, Intergalde, gledamo troje simpatičnih mladih ljudi, Mariu, Dana i Ilincu kako se voze blatnjavim i teško prohodnim planinskim putevima da bi starijim meštanima koji su u udaljenim selima podelili humanitarnu pomoć. Krećući se ka selu Intregalde, oni neprestano pričaju o sopstvenim životima. Sva iskušenja započinju kada na putu nailaze na senilnog starca Kentea kojeg prihvataju povesti kolima do obližnje pilane.

Film se bavi odnosom ekstremno siromašnih meštana sela i solidno situiranih stanovnika srednje klase iz grada. Pitanje stvarne požtvovanosti i humanosti tri lika u filmu najbolje se pokazuje u mraku šume, oko automobila zaglavljenog u blatu, na nepoznatoj teritoriji bez GPS-a. Tada vidimo prave karaktere naših junaka, koliko su dobri prema onima kojima žele pomoći a koliko su saosećajni jedni prema drugima.

Primetno je kolebanje likova izmedju dosade i straha pa onda i frustracije zbog situacije u kojoj su. Upravo je nemoćni i smušeni Kente tačka njihovog razdora, a njihovi odnosi reflektuju se preko ovog starca. Da li ga ostaviti u šumi ili ga povesti, da li otići u potragu za njim, kako postupati sa njim tokom duge i hladne noći u zaglavljenom terenskom vozilu? Na trenutke napetost se pojačava elementima horora (kada se čuju nepoznati krici, udarci spolja u zatvorenom automobilu...) što kod gledaoca podstiče dodatnu zabrinutost i neizvesnost za sudbine junaka. Šta će se desiti sa njima? Ispoljava se licemerja i sebičnosti svakog od tri junaka. Njihova humanitarna crta sa početka filma nestaje i doživljavamo je kao rutinski, društveno prihvatljiv trend “pomagati siromašnima”. Takođe, kroz njihov odnos sa starima u selu vidimo elementarno nerazumevanje problema u kojima se ti ljudi nalaze.

Intergalde je napet ali pun komičnih situacija i dugih rasprava između likova što je svojstveno rumunskom talasu gde se pokazuju karakteri i naravi pojedinačnih aktera kroz naizgled bezazlene teme. Dok se u većini rumunskih filmova autora kao šta su Cristi Puiu, Corneliu Porumboiu i Christian Mungiu, ta realističnost medju pričljivim junacima odvija na slavljima, u stanovima, hodnicima zgrada, ovde je realističnost izmeštena u seoski krajolik a kasnije i u noć jedne šume. Atmosferu je dočarala izvrsna kamera Tudor Vladimir Pandurua koji je radio u filmovima vodećih rumunskih reditelja poput RMN i Graduation Cristian Mungiua, te u nekoliko dugih kardova snimljenog Malmkrog Cristi Puiua. Posebno se ističe kod zahtevnih noćnih sekvenci u dijalozima junaka u kolima. Primetno odsustvo muzike i pojava pojedinačnih zvukova pojačava ukupni realizam.

Uvođenje starca naturščika u film, lepo je osveženje koje podiže film na jedan viši nivo. Njegova spontanost i opuštenost koja je tipična za zabačene krajeve u kojima vreme praktično stoji predstavlja kontrast užurbanim gradskim junacima da što pre obave započeti posao. Sama njegova pojava je kritika da su ljudi kao Kente teret društva prepušteni sami sebi za koje niko nema vremena a ni želje da im se posveti. Od tri gradska junaka glavni predstavlja Maria koja pokreće potragu za Kenteom i najviše je uz njega. Ona se pokazuje kao pravi humanitarac i najviše je posvećena njemu od sva tri lika.

Na kraju filma pažnja se usmerava na starca Kentea koji je prikazan kao čovek bez preteranih zahteva i očekivanja za razliku od tri gradska junaka. Zato se i film završava sa Kenteom koji je u metaforičnom smislu oličenje čistote i ljudskosti. Rumunski reditelj Radu Montena, u početku, bezazlenu i rutinsku vožnju pretvorio je u uzbudljivu dramu različitih karaktera koja klizi ka tragediji. Do samog kraja uspeva vešto da je drži na samoj ivici samokontrole aktera, da u ekstremnim situacijama ostanu pri zdravom razumu.

Mokri Pijesak

Boris Abramović

Mokri pijesak, redateljice Elene Naveriani, prikazan je na jubilarnom dvadesetom izdanju Zagreb Film Festivala u sklopu programa Mreže festivala Jadranske regije, a koji su činila još tri odlična filma: Alma Viva, Intergalde i Pink Moon. Svi filmovi bave se temama smrti i starosti, koja se najbolje sažimaju u rečenici iz filma Alma Viva: „živi zatvaraju oči mrtvima, a mrtvi otvaraju oči živima“.

U uvodnoj sceni filma Mokri pijesak, starac Eliko nakon sjetnog gledanja mora i mjesečine piše pismo i umata ga oko boce vina kao poklon. Prizor je popraćen izuzetno sugestivnom i mračnom glazbom Swansa koja sceni daje veliku snagu i dozu mističnosti. Ujutro Elika nalaze obješenog, a dolaskom njegove unuke Moe, koja dolazi organizirati sprovod, polako počinjemo otkrivati djeliće mozaika tajni koje skriva obično malo gruzijsko selo na obali Crnog mora. Moe je netko potpuno različit od naizgled srdačnih ljudi koji uživaju u mirnom životu izvan gradskog kaosa iz kojega je došla. Iako je svjesna očigledno neprogresivnog ozračja zajednice u kojoj se našla, ipak je iznenađena što se našla suočena s kompliciranom mrežom laži i izdaja. U zajednici je prisutna brutalna netolerancija i odbacivanje različitosti koje se smatraju neprihvatljivim nedostatkom kojeg se treba riješiti pod svaku cijenu. U početku se ne snalazi u onome što je došla obaviti, te prihvaća pomoć lokalnog gostioničara Amnona i njegove pomoćnice Fleshke. No, pušteni duh iz boce tajni polako počinje svima stajati na putu.

Dok polako raspliće tajnu djedovog života, Moe traži i svoj osobni identitet, a Fleshka i lokalni policajac preko nje žele i za sebe pronaći izlaz iz života koji trenutno žive. Mala i konzervativna sredina gruzijskog sela ne oprašta lako iskakanje iz konformističkih tračnica zbog kojih neki svoje živote temelje na lažima. Kao što Eliko kaže u svojem oproštajnom pismu: „Vidimo se u raju, ili na nekom drugom mjestu gdje se više nećemo morati sakrivati“.

Katarzičan kraj u kojemu svaka strana i dobije nešto, ali istovremeno i gubi jedan je od najdojmljivijih dijelova filma. Moe je u Fleshki (i obrnuto) našla novi smisao života u kojemu se neće više morati skrivati, lagati i potiskivati vlastiti identitet u korist okrutnog i nemilosrdnog konformizma male sredine.

Odlične uloge u ovome filmu ostvarili su Bebe Sesitahsvili kao Moe i Gia Agumava kao Amnon. Može se reći da gotovo ravnopravnu ulogu u ovome filmu ima i more, koje kao i ostali likovi, ima svoje tajne koje čekaju da budu otkrivene. Film je započeo s prizorima mora, te njima i završava, dok gledamo kako more ispire pijesak na obali i život može krenuti dalje.

Osim već spomenutih glumačkih ostvarenja i dojmljive fotografije, u filmu koji je velika oda ljubavi, potrebno je dodatno spomenuti i odličnu glazbu. Swansi i Gira u pjesmi Our Love Lies doslovno vrište „...They suffer for love, and they're sick to death, god save us now, we belive in love...“. Redateljica glazbom vrlo dojmljivo diže i spušta ritam i dinamiku filma, pa ga primjerice ubrzava pjesmama Foo Fightersa, te vješto usporava glazbom Dinah Washington.

Junaci ovoga filma ne bore se za nešto više, oni se jednostavno cijelo vrijeme bore samo za ono što im pripada. Nekada ono za što se borimo ima skupu cijenu i u ovome filmu to je istina. Mrtvi omogućuju živima da napokon žive svoje živote dostojanstveno, onako kako prije možda nisu mogli, a gruzijska provincija može se s ovom tematikom, nažalost, prepoznati u mnogim dijelovima svijeta. Mokri pijesak izuzetno je duboka i dirljiva ljubavna drama prožeta misterijom i elementima krimi priče koja je ujedno i divan hvalospjev različitostima. Zato je bitna univerzalna poruka koju nam film daje: osjećaji i istina presudni se u borbi protiv konformizma koji guši identitete koji su „različiti“.

Mreža festivala jadranske regije – Protagonistice

Sergeja Šorli

Četiri filma koja se prikazuju u Mreži festivala jadranske regije na ovogodišnjem Zagrebačkom filmskom festivalu naizgled imaju vrlo različite priče, ali nakon što ih pogledamo uviđamo da dijele nekoliko zajedničkih karakteristika. Glavni likovi su žene, (ne)smrt služi kao vitalni katalizator za rast protagonista, filmovi prikazuju različite vrste pročišćavanja; može se izvući zaključak da je pokretačka snaga moderne civilizacije samoaktualizacija jakih žena.

U rumunskom filmu Intregalde, priču pokreće Maria, koja na osnovu svoje naizgled iracionalne potrebe da pomaže drugima ugrožava svoj i život svojih i kolega. Radnja je prilično jednolična, ali to je ono što ostavlja prostor za razmišljanje o smislenosti Marijinih postupaka, stvarajući neizvjesnost koja kulminira psihološkim sazrijevanjem protagonista na kraju filma. Film poziva na razmišljanje o tome kada humanitarna pomoć nadilazi svoju misiju.

Moe, protagonistica gruzijskog filma Mokri pijesak, gradi svoju ljubavnu vezu iz pepela svog mrtvog djeda i njegove ljubavne afere. Moe predstavlja modernu ženu koja je u stanju iskoristiti mogućnosti koje su joj na raspolaganju i uspješno ostvaruje svoje ciljeve dok se suočava s novim izazovima. Iako je odgovorna prvenstveno sebi i svojim osjećajima, ona brine o drugim ljudima i ostavlja im prostor u svom, drugačijem, svijetu.

Zadatak koji čeka malu djevojčicu Salomu, protagonisticu portugalskog filma Alma Viva, pokazuje se kao još većim izazovom. Ona mora pokopati svoju mrtvu baku s kojom je dijelila posebnu vezu. Dok se Alma Viva može klasificirati kao dječji film, prikazujući svijet s dječje tačke gledišta – kamera je spuštena, zvukovi i jezik odraslih se percipiraju dječjim intenzitetom – tema se povremeno istražuje na način koji bi mogao zastrašiti djecu. U većinski ženskom domaćinstvu, najmlađa predstavnica je podvrgnuta najvećem iskušenju jer se bori sa duhom svoje osvetoljubive bake, nedostatkom pažnje svoje majke i ravnodušnošću svojih tetki. Film ukazuje na narušeni integritet porodice koji se mora obnoviti prije ključnog događaja. Ali kada je kovčeg konačno spušten u grob, ne možemo se otresti osjećaja da je Salome bila ta koja je prizvala kišu koja je oprala sve grijehe ovog svijeta.

Protagonistica filma Ružičasti mjesec, Iris, podnosi najstrašnije iskušenje. Dinamičan početak je brutalno zaustavljen odlukom njenog oca da okonča svoj život, i željom da sa svojom djecom odredi pogodan datum za svoj odlazak. Isprva, apsurdnost situacije izaziva salve smijeha kod publike, ali pred kraj filma osjećamo duboko suosjećanje. Otac ne otkriva bilo kakve uvjerljive motive za svoju odluku, a ovaj briljantno izostavljanje u scenariju otvara prostor koji čini Irisine subverzije savršeno mogućim i smislenim. Gledalac je prepušten na milost i nemilost vrtlogu u koji nas film uvlači dugo nakon gledanja. Iris ostaje sa nama, pitamo se kako će njene rane zarasti, da li je film vizionarski, te da li budućnost nosi mogućnost za uranjeno opraštanje od naših voljenih...

Protagonistice se suočavaju ili s primitivnim zajednicama ili s vlastitim demonima. One traže smisao života, a iako prevazilaze zlo i razvijaju svoj potencijal, mi shvatamo da je njihovo putovanje tek počelo. Pitam se da li ovi filmovi odražavaju novu podjelu uloga, s obzirom da ženski likovi zauzimaju vitalnu poziciju u veoma različitim zajednicama. Istovremeno, optimističan sam jer se protagonisti stalno bave temom smrti, ali nikada ne postaju žrtve toga. To ukazuje na to da je njihove ideje vrijedno slijediti. Iako imaju različite društvene pozadine, filmovi naglašavaju uniformnu, dominantnu misao: život se mora poštovati, jer smo svi nezamjenjivi zupčanici u društvenom točku, u društvu koje treba izgraditi humaniji svijet.

54+

Prijava za sudjelovanje