Renovacija je miran film o životnim izborima, u tišini i blagim prizorima svakodnevice. Događaji u filmu nisu nagli, već se režijski stvara prostor u kojem se jasno vidi kako se život mijenja u malim pomacima. Grad i njegovi zvukovi postoje poput pozadine na kojoj se iscrtavaju međuljudski odnosi, izbori i neizgovorene želje.

Protagonistica Ilona je mlada prevoditeljica koja piše poeziju, ali još ne nosi sigurnost koja bi joj dala hrabrost da se nazove pjesnikinjom. S partnerom Matasom započinje zajednički život: novi stan, uređeni život, mir i sigurnost. No, u toj prividnoj uređenosti osjeća lagano nezadovoljstvo koje si ne zna objasniti. Renovacija zgrade zajednički život za Ilonu pretvara u prostor stalnih ometanja, zvukova i sitnih narušavanja reda. To remećenje postaje diskretna pratnja njihovom odnosu: dok se vanjski zidovi popravljaju, u zgradi pucaju vodovodne cijevi, nalik na Iloninu nervozu dok briše vodene tragove čaša koje ostavlja Matas, kao da briše tragove zajedničkog života. U njezin dan tiho ulazi Oleg, ukrajinski radnik i slikar. On je prisutnost koja je ne remeti, na nju djeluje meko i toplije. Ne traži ništa, čuje ju i vidi je na način koji joj donosi kratku lakoću. Njihov odnos nema dramatične geste; više je prepoznavanje, trenutak u kojem se osjeti da netko razumije bez namjere da išta promijeni. Taj susret je kratak, ali ostavlja trag — ne zato što obećava novi put, nego zato što otkriva ono što je u njoj već postojalo.

Također, u filmu su prikazani odnosi odrasle djece i roditelja. Mnogo je brige i ljubavi, ali i napetosti. Posjeti traju kratko, razgovori su oprezni, a očekivanja se osjećaju i kada nisu izrečena. Ilona se s majkom često zaustavi u napetoj šutnji, dok s Matasovim roditeljima pokušava održati pristojnost, ali joj je njihova prisutnost preblizu. Ilona lakše gradi toplinu sa susjedima i stranim radnicima. U njihovoj blizini nema unaprijed zadanih uloga i zato može biti prirodnija. U zgradi rade radnici iz Rusije i Ukrajine, a susjeda je iz Bjelorusije; rat je dio njihove stvarnosti, ali u njihovim kratkim pauzama vidimo običan život, umor i privremenu zajedničku svakodnevicu. U filmu se stvara osjećaj suvremenog grada u kojem se ljudi susreću u prolazu, noseći svoje prošlosti i svoje brige. Renovacija se provlači kroz cijeli film kao blagi okvir: dok se izvana zgrada polako obnavlja iznutra puca, likovi se suočavaju sa svojim malim nedovršenostima. Ništa nije dramatično, ništa se ne razrješava naglo — ali se nazire da je svaki pomak, ma koliko tih, dio procesa oblikovanja života.

Renovacija ostavlja dojam tihog promatranja života u trenutku kada se čini da je sve moguće, a ništa jednostavno. Ilona traži prostor u kojem će prepoznati sebe, Matas očekuje stabilnost, Oleg unosi toplinu koja kratko otvara druga vrata. Film je ostao u meni jer prikazuje kako niz malih pukotina oblikuju naše odluke i prikazuje koliko je teško izabrati kada se sve čini dostupno i na pola puta.